Kad više ništa ne boli… je li to stvarno mir?
Sjedila je preko puta mene i rekla rečenicu koju nikada neću zaboraviti.
"Znaš što je najčudnije? Više me ništa ne dira."
Nije plakala.
Nije bila ljuta.
Nije se žalila.
Pričala je o svom životu gotovo bez emocija.
Na poslu bi je kritizirali. Slegnula bi ramenima.
Kod kuće bi nastala svađa. Okrenula bi se i otišla.
Ljudi bi je pohvalili. Samo bi kratko rekla: "Dobro."
Na prvi pogled netko bi rekao da je konačno pronašla unutarnji mir. Da je prestala ovisiti o tuđem mišljenju.
Ali dok sam je promatrala, osjetila sam nešto sasvim drugo.
Nije to bio mir.
Bila je to tišina nakon dugog unutarnjeg rata.
Godinama je živjela pod pritiskom. Uvijek je morala biti jaka. Uvijek je morala izdržati. Uvijek je stavljala druge ispred sebe. Kritike su boljele, razočaranja su se gomilala, a tijelo je mjesecima i godinama nosilo napetost koju nitko nije vidio.
I onda je jednog dana prestala osjećati.
Ne zato što je sve riješila.
Nego zato što je njezin živčani sustav rekao: "Dosta. Nemam više snage."
To je bio način na koji ju je tijelo pokušalo zaštititi.
Mnogi ljudi pomisle da su postali snažni kada ih više ništa ne pogađa.
Ali prava snaga nije u tome da ništa ne osjećaš.
Prava snaga je da možeš osjetiti, a da te osjećaji ne preplave.
Da možeš čuti kritiku bez rušenja vlastite vrijednosti.
Da možeš primiti pohvalu bez nelagode.
Da možeš biti prisutan u vlastitim emocijama bez potrebe da od njih biježiš.
Kada tijekom rada s ljudima vidim da je netko ravnodušan prema svemu, ne zaključujem da je problem riješen.
Stanem...
Jer znam da se iza te ravnodušnosti ponekad skriva umorno tijelo, iscrpljen um i srce koje je predugo šutjelo.
A onda, tijekom procesa, dogodi se nešto posebno.
Osoba prvi put duboko udahne.
Pojavi se knedla u grlu.
Oči se napune suzama.
I često kaže:
"Ne znam zašto plačem."
Ja tada znam da se ne događa korak unatrag.
Događa se povratak sebi.
To nije slabost.
To je znak da se živčani sustav više ne mora braniti potpunim isključivanjem emocija.
Znak da tijelo ponovno osjeća sigurnost.
Znak da život ponovno počinje teći.
Ako si se prepoznao ili prepoznala u ovoj priči, nemoj odmah zaključiti da s tobom nešto nije u redu.
Možda tvoje tijelo samo pokušava preživjeti na jedini način koji je do sada znalo.
Ali postoji i drugi put.
Put na kojem ne moraš birati između boli i ravnodušnosti.
Put na kojem možeš ponovno osjećati – bez straha da će te emocije slomiti.
Jer istinski unutarnji mir nije odsutnost osjećaja.
Istinski mir je sposobnost da ostaneš povezan sa sobom, bez obzira na ono što se događa oko tebe.
👉Ako si tijekom čitanja osjetio/la da ovaj tekst govori upravo o tebi, možda nije slučajno što si danas ovdje.
Ponekad je dovoljan jedan razgovor da bolje razumiješ što ti tijelo pokušava reći i gdje je započela-o trenutak u kojem si se udaljio/la od sebe.
Kada osjetiš da je vrijeme, vrata mog prostora uvijek su otvorena.
Više informacija o individualnim seansama možeš pronaći na mojoj web stranici ili mi se javiti s povjerenjem.
🔗https://zivotubalansubynina.com/
